Umjetnik Jay Ramadanovski bio je pokriven na Novom groblju, u Aleji zaslužnih građana. Uz beskrajni ostatak nevjerojatnog vokala, vlasnika najoduševljenijih melodija, pridružili su mu se rođaci, suputnici i suradnici koji su došli u ogromnom broju. Otprilike u isto vrijeme, sve apsolutno noću, na Dorćolu je organizirano okupljanje iz zahvalnosti za Jaya, a susjedi i pratitelji vokalista oprostili su se od njega uz napitke, suze i hihotanje, baš kao dok se ugađao svojim melodijama u barovima. Normalna je informacija da je Jay vozio pravi boemski život, a Jayova slučajna "potvrda" možda je najbolji pokazatelj toga. Točnije, umjetnik je podigao sve što je imao. Osamljena stvar koja mu preostaje je potkrovlje na Dorćolu, gdje je šutnuo kantu, a gotovinu je smatrao konvencionalnim papirom bez ikakve središnje važnosti. - Mislim da nema ništa od ostavštine. Jay je želio sve podijeliti. Preko dvadeset godina, dok je živio u Beču, imao je sef u banci. U tom mi je trenutku otkrio, "pratio me, povjeravam ti se." Tada je imao oko 470.000 otisaka, koje je premjestio u drugu banku. Prenijeli smo njegovu vreću da je prenese. Također sam rekao, "Johnny, u slučaju da nas netko napadne, znat ću da je postavljen u tom trenutku, jer ste upravo shvatili da idemo." Generalno je shvatio da se šale - kaže njegov pratilac Acko Nezirović. Umjetnik kojeg su obožavali bio je u stvarnom smislu nepatvoreno srce kojemu nije moglo biti manje stalo do gotovine i to je razlog što je neprestano bio i ostat će naš najbolji izbor, za što Acko zna dok govori o tome kako se Jay ponašao u organizacija "standardnih pojedinaca". - Bog ne dopušta da je ostalo nasljeđe, da to ostane za djecu, jer su oni briljantni, na primjer, međutim, zapravo ne prihvaćam da je imao nešto. Sve je dijelio. Jayev novac bio je papir poput nekih drugih. Izjavio je: "Stekao sam ga da bih potrošio, potrošit ću sve." Nikad se nije dao platiti, a svi su bili nevjerojatni Česi. Bio je takav. Dok mi jedemo, on odlazi do servera i plaća. Bili smo na vjenčanju u Puli, zovem ga u tri prema početku dana da udari u vreću. Ne ide, ostaje i u dva popodne dolazim na okupljanje i igra krug s kulinarskim stručnjacima, poslužiteljima i pojedincima koji rade u konaku i svim njihovim novčanicama od pedeset eura. Kaže "trebali bismo imati i mlade, uzeli smo gotovinu prethodne večeri kad smo pjevali". To je bio on - priznao je Acko.
Comments
Post a Comment